Steve Jobs: Kako živeti pre nego što umrete

Čast mi je što sam danas ovde na vašem diplomiranju pri jednom od najboljih univerziteta na svetu. Istinu govoreći, ja nikad nisam diplomirao na koledžu. Da budem iskren, ovo je najbliže što sam ikada bio tome.

Želim da vam danas ispričam tri priče iz svog života. To je sve. Ništa posebno. Samo tri priče.

 

Prva priča je o slaganju kockica

Napustio sam Reed koledž posle prvih 6 meseci, ali sam ipak tokom narednih 18 meseci tamo povremeno navraćao pre nego što sam zaista odustao. Dakle, zašto sam odustao?

Počelo je pre nego što sam se rodio. Moja biološka majka je bila mlada, neudata studentkinja koledža i odlučila da me da na usvajanje. Čvrsto je rešila da bi trebalo da me po rođenju usvoje advokat i njegova žena, ljudi koji su diplomirali na koledžu. Međutim, pošto sam se rodio, oni su u poslednjem trenutku odlučili da u stvari žele devojčicu. Tako da su moji roditelji, koji su bili na listi čekanja pozvali u sred noći: ’Neočekivano smo dobili dečaka, da li ga želite?’ Rekli su: ’Naravno’.

Moja biološka majka je kasnije otkrila da moja majka nikad nije diplomirala na koledžu, a da moj otac nikad nije završio srednju školu. Odbila je da potpiše završni dokument za usvajanje. Popustila je nekoliko meseci kasnije kada su moji roditelji obećali da ću ja jednog dana ići na koledž. Ovo je bio početak mog života.

Sedamnaest godina kasnije otišao sam na koledž. Međutim, naivno sam izabrao koledž koji je bio skup gotovo kao i Stenford i sva ušteđevina mojih roditelja iz radničke klase je potrošena na moju školarinu. Posle šest meseci nisam mogao da pronađem vrednost u tome. Nisam imao predstavu šta želim da radim u životu i kako bi mi koledž pomogao da to shvatim. I tako sam potrošio sav novac koji su moji roditelji celog života štedeli. Odlučio sam da napustim koledž i verovao da će sve biti ok. U to vreme bilo je poprilično strašno, ali osvrćući se sad na to vreme to je bila jedna od najboljih odluka koje sam ikad doneo. Onog minuta kad sam se ispisao mogao sam da prestanem da pohađam obavezna predavanja koja me nisu interesovala i da počnem da idem na ona kojasu delovala daleko zanimljivija.

Nije sve bilo kao u bajci. Nisam imao sobu u studentskom domu pa sam spavao na podu u sobama svojih prijatelja. Prikupljao sam boce koka kole za koje sam dobijao 5 centi da bih mogao da kupim hranu. Svake nedeljne večeri sam pešačio 7 milja po gradu da bih barem jednom nedeljno dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. To mi se mnogo dopadalo. I mnoge druge stvari u koje sam se upustio sledeći svoju radoznalost i intuiciju, kasnije su se ispostavile kao neprocenjive. Dozvolite mi da vam dam jedan primer.

Rid Koledž je u to vreme nudio možda najbolju nastavu kaligrafije u zemlji. U kampusu, svaki poster i nalepnica na svakoj fioci bili su lepo ručno ispisani. Pošto sam odustao od koledža i nisam morao da pohađam normalne časove, odlučio sam da uzmem časove kaligrafije kako bih je naučio. Naučio sam o serifnim i beserifnim tipovima fontova, o varijacijama u količini prostora između različitih slovnih kombinacija o tome šta čini izvrsnu tipografiju. Bilo je lepo, istorijsko, umetnički suptilno na način koji nauka ne može da registruje.  Shvatio sam da je to fascinantno.

Međutim, ništa od toga nije čak ni pružalo nadu za bilo kakvu praktičnu primenu u mom životu. Ali, deset godina kasnije kada smo dizajnirali prvi Macintosh računar, sve mi se vratilo. Mi smo sve to ugradili u Mac. To je bio prvi računar sa lepom tipografijom. Da nikada nisam pohađao taj kurs na koledžu ,Mac nikad ne bi imao brojne tipove fontova ili proporcionalno razmaknute fontove. A pošto je Windows jednostavno iskopirao Mac, verovatno je da nijedan personalni računar danas to ne bi imao. Da nikada nisam odustao od koledža nikada ne bih otišao na te časove kaligrafije, a personalni računari možda ne bi imali divnu tipografiju kao što je imaju. Naravno, kada sam bio na koledžu bilo je nemoguće složiti ove kockice gledajući unapred. Ali, gledajući unazad 10 godina kasnije, to je veoma, veoma jasno.

Opet, ne možete složiti kockice gledajući unapred, možete ih složiti jedino gledajući unazad. Dakle, morate da verujete da će se kockice nekako složiti u vašoj budućnosti. Morate da verujete u nešto – vašu intuiciju, sudbinu, život, karmu, štagod. Zato što vam verovanje da će se kockice složiti daje samopouzdanje da sledite svoje srce čak i kada vam se čini da ste skrenuli sa utabane staze. To će da stvori odlučujuću prednost u životu.

 

 

Moja druga priča je o ljubavi i gubitku.

Imao sam sreće – pronašao sam ono što sam što sam voleo da radim rano u životu. Woz i ja smo osnovali Apple u garaži mojih roditelja kad sam imao 20 godina. Radili smo naporno i za deset godina Apple je izrastao od samo nas dvojice u garaži u kompaniju vrednu 2 milijarde dolara sa preko 4000 zaposlenih. Kada smo bili napravili našu najbolju kreaciju  – Macintosh – ja sam tek napunio 30 godina. A onda su me otpustili. Kako možete dobiti otkaz iz kompanije koju ste napravili? Pa, kako je Apple rastao angažovali smo nekoga za koga sam mislio da je bio veoma talentovan da vodi kompaniju sa mnom i u prvoj godini ili tako nešto, stvari su išle dobro. Ali, onda su naše vizije budućnosti počele da se razdvajaju i na kraju smo se razišli. Kada se to desilo, naš direktorski vrh se saglasio sa njim. Dakle, u tridesetoj sam bio izbačen. I to veoma javno. Ono što je bio fokus mog celog zrelog života, nestalo je i to je bilo poražavajuće. Ja zaista nisam znao šta da radim nekoliko meseci. Osećao sam kao da sam izneverio prethodnu generaciju preduzetnika, kao da sam ispustio štafetu koja mi je predata. Sreo sam se sa Dejvidom Pakardom i Bob Nojsom i pokušao da se izvinim što sam jako zeznuo stvar. To je bio veoma javni neuspeh i čak sam razmišljao da pobegnem iz doline. Ali, polako je nešto počelo da mi se javlja, još uvek sam voleo ono što sam radio. Preokret događaja u Apple-u to nije promenio ni malo. Bio sam odbijen, ali sam još uvek bio zaljubljen. I tako sam odlučio da počnem iz početka.

Nisam to tada video ali se ispostavilo da je otkaz iz Apple-a bila najbolja stvar koja je ikada mogla da mi se desi. Težina bivanja uspešnim bila je zamenjena lakoćom ponovnog početka, manje sigurnog u vezi sa svim. To me je oslobodilo da uđem u jedan od najkreativnijih perioda u mom životu. Tokom narednih pet godina pokrenuo sam kompaniju pod nazivom NeXT i još jednu kompaniju po imenu Pixar i zaljubio se u neverovatnu ženu koja će postati moja supruga. Pixar je stvorio prvi na svetu animirani film, Toy Story, a sada je najuspešniji studio za animacije u svetu. U neverovatnom razvoju događaja, Apple je kupio NeXT, ja sam se vratio u Apple, a tehnologija koju smo razvili u NeXTu srce je Applove trenutne renesanse. Lorin i ja imamo divnu porodicu zajedno. Prilično sam siguran da se ništa od ovog ne bi dogodilo da nisam dobio otkaz u Apple kompaniji. To je bio lek užasnog ukusa, ali pretpostavljam da je to pacijentu bilo potrebno. Ponekad vas život udari ciglom u glavu. Ne gubite veru. Uveren sam da je jedina stvar koja me je naterala da nastavim dalje bila ta što sam voleo ono što sam radio. Morate da pronađete ono što volite. To je istina i za posao isto kao što je i za vašu ljubav. Vaš rad ce zauzeti veliki deo vašeg života i jedini način da budete istinski zadovoljni jeste da radite ono za šta smatrate da je sjajan posao. A jedini način da se bavite sjajnim poslom je da volite ono što radite. Ako to još niste pronašli, nastavite da tražite. Nemojte  se miriti. Kao što je to slučaj sa svim stvarima srca, znaćete kada ga pronađete. Kao i u svim sjajnim vezama, s godinama postaje sve bolje i bolje. Dakle, nastavite da tražite dok ne pronađete. Ne mirite se.

 

 

 

Moja treća priča je o smrti.

Kada sam imao sedamnaest godina, pročitao sam citat koji je bio nešto slično ovome: ’Ako živite svaki dan kao da je to vaš poslednji, jednog dana ćete sigurno biti u pravu.’

To je ostavilo utisak na mene i od tada, u poslednjih 33 godine, pogledam se u ogledalo svakog jutra i zapitam se: ’Ako je danas poslednji dan mog života, da li želim da uradim ono što bi trebalo danas da uradim?’Kadgod je odgovor ’NE’ mnogo dana za redom znam da nešto treba da promenim. Podsećanje da ću uskoro biti mrtav je najvažniji alat na koji sam ikad naišao da mi pomogne da napravim velike izbore u životu. Zato što skoro sve – sva spoljašnja očekivanja, sav ponos, sav strah od sramote ili neuspeha, te stvari jednostavno nestaju pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je zaista važno.

Podsećanje da ćete umreti je najbolji način, za koji ja znam, da se izbegnu zamke razmišljanja da imate nešto da izgubite. Vi ste već goli. Nema razloga da ne pratite svoje srce. Pre oko godinu dana dijagnostikovan mi je rak. Imao sam skeniranje u 7.30 ujutru i ono je jasno pokazalo tumor na mom pankreasu. Nisam čak ni znao šta je pankreas. Lekari su mi rekli da je ovo skoro sigurno tip raka koji je neizlečiv i da bi trebalo da očekujem da živim ne duže od tri do šest meseci. Moj lekar me je posavetovao da idem kući i sredim svoje poslove što je lekarski kod da vas pripreme da umrete. To znači da pokušamo da kažemo svojoj deci  sve ono što smo hteli u narednih deset godina, da im to kažemo za samo nekoliko meseci. To znači da se uverite da je sve sređeno kako bi bilo što lakše vašoj porodici. To zanči da kažete zbogom. Živeo sam sa tom dijagnozom ceo dan. Kasnije te večeri imao sam biopsiju pri kojoj su zaglavili endoskop u moje grlo, kroz moj stomak i creva, postavili su iglu u moj pankreas i uzeli nekoliko ćelija iz tumora. Bio sam pod sedativima, ali moja žena koja je bila tamo mi je rekla da kada su videli ćelije raka pod mikroskopom, lekari su počeli da plaču jer se ispostavilo da je u pitanju veoma redak oblik raka pankreasa koji je izlečiv operacijom.

Imao sam operaciju i sada mi je dobro. Ovo je bilo moje najbliže suočenje sa smrću i nadam se da je to najbliže za još nekoliko sledećih decenija. Pošto sam to preživeo, sada vam mogu pričati o tome sa malo većom pouzdanošću nego što je bio slučaj kada je smrt predstavljala koristan, ali čisto intelektualni koncept. Niko ne želi da umre. Čak i ljudi koji žele da idu u raj ne žele da umru da bi otišli tamo. A ipak, smrt je odredište koje svi mi delimo. Niko nikada nije pobegao. A tako i treba da bude jer Smrt je verovatno najbolji izum života. To je agent životne promene. Ona briše staro kako bi napravila put za novo.  Upravo sada, to novo ste vi ali jednog dana, ne tako tako daleko od sada, postepeno ćete postati stari i bićete počišćeni. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je sasvim tačno. Vaše vreme je ograničeno, zato nemojte da ga gubite živeći život nekog drugog. Nemojte biti zarobljeni dogmom što znači živeti sa rezultatima razmišljanja drugih ljudi. Ne dozvolite da buka mišljenja drugih ljudi utopi vaš sopstveni unutrašnji glas. I najvažnije, imajte hrabrosti da sledite svoje srce i intuiciju. Oni već nekako znaju šta zaista želite da postanete. Sve drugo je sekundarno.

Kada sam bio mlad postojala je jedna neverovatna publikacija pod nazivom Katalog celokupne zemlje što je bila jedna od biblija moje generacije. Napravio ju je Stjuart Brend, nedaleko odavde, u Menlo parku i oživeo je svojim poetskim osećajem. To je bilo kasnih šezdesetih, pre nego što je bilo personalnih računara i elektronskog izdavaštva tako da je sve bilo urađeno pomoću pisaćih mašina, makaza i polaroid kamera. To je bila neka vrsta Googla u papirnoj formi, 35 godina pre nego što se Google pojavio, to je bilo idealistično i prepuno urednih alata i važnih pojmova. Stjuart i njegova ekipa izdali su nekoliko izdanja Kataloga celokupne zemlje i tada su odlučili da objave poslednje izdanje. To je bila sredina 70-ih, a ja sam bio vaših godina.

Na poleđini knjige njihovog poslednjeg izdanja bila je fotografija lokalnog puta u rano jutro, onakvog na kojem biste mogli da stopirate, ukoliko ste avanturističkog duha. Ispod nje bile su reči: ’ Ostanite željni (znanja). Ostanite luckasti.’ To je bila njihova oproštajna poruka. Ostanite željni (znanja). Ostanite luckasti. I ja sam to oduvek želeo za sebe, i sada kada diplomirate i postajete opet novi, ja vama to želim. Ostanite željni (znanja). Ostanite luckasti.

 

Leave a Reply

EnglishSerbian